izvor: Vinkulja.hr
Piše: Matej Delaš
Popularno je reći da nam se nešto ne gleda, da je nešto stara tema, da smo odavno trebali to zaboraviti, da to ne trebamo uključivati niti time zauzimati medijski prostor, da to nismo gledali, da to gledaju samo oni koji moraju i koji se opterećuju… Sve je to popularno. Smatram da je vrijedno osvrnuti se na dokumentarni film „Od toga dana…“ Slavice Šnur i produkcije „Media move“, prikazan u Gradskome kazalištu „Joza Ivakić” pretprošli tjedan. Istina, gdje si bio, Matej, tako dugo? Valjalo je razmisliti što želim reći.
Film koji nema početka niti kraja, započinje uspomenama i njima završava. Donosi potresne priče ljudi koji su u Domovinskome ratu ostali bez djece, mlađe ili odrasle, bez ikakvih pisanih imena i prezimena, bez isticanja mjesta i s rijetkim isticanjem nadnevaka. Film je to u kojem se reklo što se željelo reći i o kojem se može reći što se želi – njega jednostavno nije briga. Naravno, reći će se da je ta tema stoput obrađena i ispričana – zato slobodno možete reći što želite. Ne mora vam se svidjeti. U njemu se govori sve što se želi govoriti, nema pravoga izrezivanja i sugovornici se ne suzdržavaju ni od čega što žele pokazati. Sugovornici ne bježe sami od sebe, ne suzdržavaju se od suza niti šutnje – oni jednostavno govore sve što žele reći. Izmjena starih snimki s fotografijama donosi priče, vjerojatno nikada javno ispričane, no dobro poznate o ljudima koji imaju što reći, no sve je već postalo toliko glasno da je i njihova tišina – jednostavno suvišna. Dodat ću samo da je film, prema informacijama iz produkcije „Media move“, uvršten u školski kurikulum za Povijest, a prijedlog je da se koristi i na nastavi Hrvatskoga jezika i Vjeronauka.
Zašto nema imena? Zašto nema početka niti kraja? I sam nedovršeni naslov sugerira nastavak, od toga dana sve je kako nije trebalo biti. Nema dalje, nastavka nema. I tako dalje. I taj dan kao da je došao iznenada, potvrdit će lica u crnome i oči u praznome. Imena koja valjda nisu bitna kao što od toga dana puno toga nije bitno. Rekli bi zlobni da ih ima previše, valjda tih nevažnih imena, tek na spomenicima, koja su se u završene živote svojih bližnjih upisala – zauvijek.
